Postoje događaji koji se završe i nestanu iz sjećanja.
I postoje oni koji vas tiho, ali snažno promijene – koji vas natjeraju da preispitate sve što ste do tada uzimali zdravo za gotovo.
Nacionalna konferencija za sigurnost djece putnika bila je upravo takav događaj. Ne zbog forme, ne zbog protokola, nego zbog težine tema i osjećaja zajedničke odgovornosti koji je ispunio prostor. Sigurnost djece u prometu nije apstraktna tema. Ona se događa svaki dan, na svakom putovanju, na svakom „kratkom putu do kuće“.
GOVOR KOJI JE POSTAVIO TON CIJELOG DANA
Konferenciju je otvorila organizatorica Marijana Jovanović.
Njezin uvodni govor nije bio tek formalni početak programa – bio je snažan, jasan i emotivan poziv na buđenje. Rijetko se čuje govor koji u prvim minutama uspije okupiti različite struke, iskustva i perspektive oko jedne zajedničke misije. Upravo zato se s punim uvjerenjem može reći: taj govor bi trebao biti emitiran na televiziji svaki dan – sve dok ne ostvarimo cilj.
Cilj koji ne ostavlja prostor za kompromis: viziju nula stradale djece u prometu.
SIGURNOST DJECE U PROMETU: ZNAMO LI GDJE ZAPINJEMO?
Paneli koji su uslijedili okupili su stručnjake iz institucija i organizacija iz regije i okolnih zemalja – ljude koji se godinama bave prometnom sigurnošću, prevencijom, analizom prometnih nesreća, infrastrukturom i edukacijom.
Ono što je obilježilo rasprave nije bilo iznošenje novih, šokantnih brojki. Naprotiv – zaključak je bio gotovo jednoglasan: većinu činjenica već znamo. Znamo da brojke nisu dobre. Znamo da, unatoč dugogodišnjim naporima, ulaganjima i kampanjama, rezultati kasne – a u nekim segmentima su lošiji nego prije.
I upravo zato su se otvorila pitanja koja se često izbjegavaju.
JESU LI RODITELJI DANAS MANJE SENZIBILNI?
Jedno od ključnih pitanja koje se provlačilo kroz cijelu konferenciju bilo je pitanje senzibiliteta roditelja.
Jesu li roditelji danas manje osjetljivi na sigurnost djece u prometu?
Ili su jednostavno preopterećeni informacijama, savjetima, pritiscima i kontradiktornim porukama? Društvene mreže, brzi video sadržaji i senzacionalistički naslovi promijenili su način na koji ljudi percipiraju rizik.
Sigurnost djece u prometu nije „atraktivan“ sadržaj.
Nije trend.
Nije viralna.
A upravo zbog toga često ostaje u sjeni – iako je od životne važnosti.
ŠTO NAM ISTRAŽIVANJA JASNO PORUČUJU?
Posebnu težinu raspravama dala su istraživanja koja se već godinama provode u području prometne sigurnosti. Jedan podatak ponovno se istaknuo kao posebno zabrinjavajući: najveći broj prometnih nesreća u kojima sudjeluju djeca događa se u neposrednoj blizini doma, na poznatim i svakodnevnim rutama.
Upravo tamo gdje oprez najčešće popušta. Tamo gdje se misli da je „sigurno jer je blizu“. Tamo gdje se djeca često ne vežu pravilno, ne koriste se odgovarajuća sigurnosna rješenja ili se rizik jednostavno podcijeni.
Još jedan važan zaključak: nedovoljna zaštita djece u prometu ne odnosi se samo na najmlađu dob. Djeca su izložena riziku i u kasnijim godinama – sve do adolescencije.
INFRASTRUKTURA, NOVA PROMETALA I KOLEKTIVNA ODGOVORNOST
Sigurnost djece u prometu ne ovisi samo o roditeljima. Na konferenciji se govorilo i o ulozi prometne infrastrukture, prilagodbi cesta, smirivanju prometa u naseljenim zonama te izazovima koje donosi sve veći broj novih prometala, poput električnih romobila. Djeca nisu izolirani sudionici u prometu. Ona su dio sustava u kojem svi imaju svoju ulogu: vozači, pješaci, biciklisti, institucije, lokalne zajednice i zakonodavci.
Zato se često ponavljala jedna poruka:
Sigurnost djece u prometu je kolektivna odgovornost.
ZAŠTO PROJEKTI I KAMPANJE NE DAJU OČEKIVANE REZULTATE?
Jedno od najtežih, ali i najiskrenijih pitanja konferencije bilo je: zašto, unatoč brojnim kampanjama, edukacijama i projektima, rezultati izostaju?
Zaključak nije bio jednostavan, ali nekoliko je razloga jasno identificirano:
- promijenila se psihologija publike i način konzumacije sadržaja
- edukativne poruke teško se probijaju kroz senzacionalizam
- negativne teme često izazivaju otpor, a ne promjenu ponašanja
- roditelji se često osjećaju prozvano ili osuđeno, umjesto podržano
Ako želimo promjenu, potrebno je promijeniti i narativ. Ne zastrašivati, nego osvijestiti. Ne optuživati, nego uključiti.
ODGOVORNOST POČINJE U TRENUTKU KADA DIJETE UĐE U AUTO
Jedna istina ostala je neupitna:
kada roditelj smješta dijete u vozilo, odgovornost postaje potpuna. Naravno, postoje situacije na koje se ne može utjecati.
No podaci jasno pokazuju da djeca često nisu dovoljno zaštićena upravo od onih kojima najviše vjeruju.
Ovo nije tema krivnje. Ovo je tema odgovornosti, svijesti i prioriteta. Sigurnost u prometu mora doći prije estetike, prije komfora, prije tuđih komentara i pritisaka okoline.
Jer edukacija jednog roditelja nije samo edukacija jedne osobe – ona oblikuje i buduće generacije.
VIZIJA NULA KAO JEDINI PRIHVATLJIV CILJ
Vizija Nula nije slogan.
Nije ideal kojem se „teži“.
To je jedini prihvatljiv cilj.
Svako dijete koje strada u prometu predstavlja neuspjeh sustava, zajednice i pojedinaca. I sve dok na kraju godine ne vidimo broj 0 u statistici stradale djece, naš posao nije završen. Ono što je ova konferencija jasno pokazala jest da rješenje ne leži u jednoj instituciji, jednoj kampanji ili jednoj osobi.
Rješenje leži u zajedništvu.
U suradnji.
U spremnosti da se svi preispitamo.
Ako znamo sve ovo – pitanje koje ostaje je jednostavno, ali zahtjevno: što smo spremni promijeniti već danas, kako bi djeca sutra bila sigurnija?
Reference:
Vision Zero – Wikipedia (globalna inicijativa)
Zavod Varna pot – civilna organizacija za sigurnost u prometu (Slovenija)
Agencija za varnost prometa – STSA (Slovenija)
Road Traffic Safety Agency – Srbija (RTSA)
Road Safety Statistics 2024 – Europska komisija
Sigurnost djece počinje odgovornošću roditelja – HZJZ i MUP statistik
